English
Gostovali smo četvrtom izdanju časopisa EGE gdje smo imali čast ispričati svoju povijesnu priču i razvojni put dug sedam desetljeća.
Možete li ukratko nešto reći o počecima tvrtke?
U godinama industrijalizacije i elektrifikacije poslije Drugog svjetskog rata osnovan je niz namjenskih projektantskih organizacija kojima pripada i zagrebačka ispostava beogradskog poduzeća Mašinoprojekt koja od 1. travnja 1949. godine (znači, već nešto više od 71 godine!) posluje samostalno pod imenom Mašinoprojekt – Zagreb.
Prvi direktor bio je ing. Ivo Rihtman, vlasnik predratnog projektantskog biroa. Koncem 1959. godine naslijedio ga je ing. Željko Kosina, a 1969. čelno mjesto preuzeo je dr. Veselin Narančić, dipl. ing. Vrlo brzo je tvrtku doveo do razine registracije za konzalting, za što je tada bio uvjet da u redovnom radnom odnosu mora imati po dva inženjera s položenim stručnim ispitom svake struke (arhitekture, građevinarstva, strojarstva i elektrotehnike).
Vi ste u Mašinoprojektu već pola stoljeća, zar ne?
Točnije, uskoro će biti 48 godina. Na diplomi mi piše da sam završio Strojarsko-konstruktorski odjel Strojarsko-brodograđevnog fakulteta, iako pripadam prvoj generaciji studenata koji su promovirani pod njegovim današnjim imenom – Fakultet strojarstva i brodogradnje. Nakon završetka studija kao stipendist sam se zaposlio u tvornici Rade Končar, gdje sam proveo (zajedno s odsluženjem vojnog roka) gotovo četiri godine.
Tražeći bolju plaću, dobio sam preporuke za tvrtku Mašinoprojekt.
Nakon usmenih razgovora, napisao sam molbu,dobio pozivan odgovor i 4. prosinca 1972. godine pojavio se u kancelariji direktora, dr. Narančića kao 28. član radnog kolektiva. Prvi posao: strojarski nadzor u podsusedskoj Tvornici cementa ‘Sloboda’. Nekoliko dana nakon Novogodišnjih praznika primio sam prvu plaću, gotovo trostruku u odnosu na prethodnu. U tim sedamdesetim godinama stečena su mnoga znanja i iskustva.
Tada se mnogo gradilo. Koncem 1974., nakon dvije godine gradnje cementare ponovno sam se našao pred crtaćom tablom. Crtalo se tada na pausu zbog mogućnosti distribuiranja podloga građevinarima i električarima, a kopiralo se na ozalid ili transparent-paus pa je bila muka naknadno unositi promjene. Radili smo na III. fazi rekonstrukcije Željezare Zenica, a projektirali smo i za zagrebačku Toplanu (sada TE-TO Zagreb) i dijelove centralnog toplinskog sustava (CTS), koji nam i danas zauzima značajan dio radnih kapaciteta.
Nekoliko godina kasnije projektirali smo i crpnu stanicu za tvornicu cementa u Kaknju, a potom je slijedio posao rekonstrukcije proširenja) željezare u Nikšiću. Istovremeno se radilo i na toplinskoj stanici za RMK Zenica, projektu tvornice lijevanih kada za OLT iz Osijeka i na transportnom sustavu Tvornice dušičnih gnojiva u Kutini.
Potkraj tih sedamdesetih došlo je do promjena kojima su, zapravo, stvoreni temelji današnjeg Mašinoprojekta.
Kada je, čini mi se, 1977. godine na snagu stupio Zakon o udruženom radu, strojarski dio (s elektro-grupom) postao je Mašinoprojekt – Biro za strojogradnju i energetiku (BISE), dok je građevinski dio postao Mašinoprojekt -Građevinsko arhitektonski biro (GAB), odnosno
zajedno RO Mašinoprojekt. Te su godine kupljene poslovne prostorije u Ulici braće Domany 8 (polukat) površine 1000 m2, u kojima smo i danas.
Ulaskom u nove prostore ostvarili smo mnoge zanimljive projekte: tvornice kamene vune u Novom Marofu i u Surdulici u Srbiji, novi pogon tvornice LTA u Varaždinu, Laboratorijsko-poslovni objekt (LPO) INA Naftaplina u Lovinčićevoj ulici i Istraživačko-programerski centar (IPC) u Šubićevoj ulici u Zagrebu, dva postrojenja za proizvodnju bušotinskih cemenata: u Zadru (za potrebe bušenja u Jadranu) i Ivanićkom Graberju (za bušenje u kontinentalnom dijelu Hrvatske), sve za INA Naftaplin. Već od sredine osamdesetih osjeća se dolazak nemirnih vremena, republičke granice se zatvaraju pa je i krivulja rasta krenula obrnutim smjerom.
Kao zanimljivost toga doba moram spomenuti pitanje prilikom izglasavanja završnog računa za
- godinu – u što uložiti višak: u kupnju prvog osobnog računala ili u plaće (interes starije generacije) uz argument: kada će se to računalo isplatiti?
Devedesete su pak donijele nove načine poslovanja, privatizaciju, tržišno gospodarstvo, Domovinski rat…
Zakon o poduzećima razdvojio je na odvojene pravne subjekte, a 1. listopada 1990. godine vodeća garnitura otišla je u (prijevremenu)
mirovinu. Ostali smo obezglavljeni. Istodobno su se i unutar Strojarskog biroa pojavile želje za
▸ Neki od najzanimljivijih projekata iz nekoliko proteklih godina: sustav za odsisavanje lakohlapivih organskih spojeva
(VOC) za tvornicu Scott Bader iz Zagreba…
▾… rekonstrukcija hale u tvornici Vetropack u Humu na Sutli razdvajanjem vezane uz energetičare i konstruktere, za koje je bilo sve teže naći posla. Na okupu nas je držao projekt rekonstrukcije i modernizacije (RIMA) tvornice aluminija TLM u Šibeniku.
Brzometno glasanje na Zboru radnih ljudi početkom studenoga 1990. godine dovelo me na položaj v.d. direktora OOUR-a BISE, pri čemu sam u
četiri mjeseca vođenja Biroa jasno zastupao nastavak rada jedinstvene tvrtke. U dobro si pišem da smo u tom periodu dvije dislocirane garaže pretočili u opremanje zajedničke tvrtke informatičkom opremom.
U proljeće 1991. godine rat je bio pred vratima,a granata koja je uništila rasklopno postrojenje u TLM-u zaustavila je i naše radove na projektu
RIMA-e. Težnja za konačnom podjelom tvrtke bila je sve veća i 22. srpnja iste godine Zbor radnih ljudi (ostalo nas je svega 26) izglasao je odluku u razlazu. To je i provedeno registracijama samostalnih tvrtki:
• Biro za energetiku i strojarsku tehniku (B.E.S.T. projekt) d.o.o. s devet zaposlenika i direktorom Markom Josićem
• Mašinoprojekt – Biro za elektrotehniku d.o.o. s pet zaposlenih i direktorom Žarkom Prpićem
• Mašinoprojekt – Biro za strojogradnju i energetiku d.o.o. (skraćeno Mašinoprojekt d.o.o.) s devet zaposlenih i sa mnom kao direktorom.
Naredne godine koje su uslijedile ipak su donijele ‘povratak otpisanog’ Mašinoprojekta.
Tako je. Unatoč svim tim poteškoćama, tekli su ugovoreni poslovi s HEP Toplinarstvom, a pravi poticaj donio je ugovor o izradi Baznog projekta energetike za tvornicu čađe koja se gradila u blizini mjesta Saveh u Iranu. Isti je povoljno sklopljen s namjenski formiranom tvrtkom Iran
- INA. Također, edukativni projekt ‘Energetska kuća’, rađen u okviru tadašnjeg Društva energetičara Zagreb donio je korisne kontakte. Otvorena
su nam vrata Gradske plinare Zagreb. Uz rutinske projekte, ističem nesvakidašnji projekt rušenja
napuštenih gazometara (plinosprema) od 50 000 i 30 000 m3
.
Sredinom devedesetih smo i za zagrebačko Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo, uz razradu prelaska kotlovnica loženih ugljenom
na prirodni plin, trebali obnoviti nekoliko hidroforskih postrojenja u zagrebačkim neboderima.
Prihvaćeno je naše tehničko rješenje pa je za novostvorenu tvrtku Vodoopskrba i odvodnja projektirano i ugrađeno gotovo 450 takvih uređaja u svim zagrebačkim zgradama koje su imale probleme s vodoopskrbom visokih katova. Projekt je s nadzorom trajao gotovo tri godine te smo u određenom periodu imali i 20 zaposlenih.
Kada je, nakon završetka magistralnog plinovoda Pula – Karlovac, Plinacro krenuo s projektom plinovoda prema Splitu, na javnom nadmetanju
izborili smo se za prvu dionicu Bosiljevo – Josipdol s odvojkom prema Ogulinu. Tada smo stekli zanimljiva iskustva o funkcioniranju konkurencije i,unatoč svemu, prošli financijski pozitivno.
Koje biste još zanimljive projekte izdvojili iz protekla tri desetljeća?
Za novi dio bolnice u Zenici radili smo na rekonstrukciji i modernizaciji (uvođenju prirodnog plina) postojeće kotlovnice, a za montažersku tvrtku iz Zagreba na projektu cjevovoda promjera 3,5 m u tvornici aluminija na Islandu. Sa zagrebačkom tvrtkom Hidroelektra-projekt radili smo na projektu poslovnog tornja (instalacije grijanja, klimatizacije i ventilacije) uz zgradu Gradskog poglavarstva, a prema prvobitnom projektu Kazimira Ostrogovića (koji do danas još nije realiziran).
Uspješni i zanimljivi projekti rađeni su i s projektantima infrastrukturnih projekata (prometnice s izmještanjem postojećih ili izgradnjom novih instalacija): IGH, Palmotićeva 49, IPZ, Hidroelektra-projekt, Cesta iz Varaždina, Granova. Ti su poslovi, uz iskusni kadar, omogućili osposobljavanje niza mladih strojarskih inženjera zaposlenih, u pravilu, odmah nakon diplome.
Uz to, u kooperaciji s tvrtkom PHB projektirana su postrojenja za dodavanje aditiva u goriva za motorna vozila (super-plus i diesel-plus) u rafinerijama INA-e u Sisku i Rijeci te na skladištu – terminalu Solin. Za riječku rafineriju smo u suradnji s tvrtkom Monter Strojarske montaže projektirali postrojenje za dehidratizaciju otpadnog ulja.
Ukratko, gdje je Mašinoprojekt danas?
U međuvremenu sam, otkupom pojedinačnih
vlasničkih udjela, postao jedini vlasnik tvrtke. Od 1. siječnja 2010. godine kormilo tvrtke preuzeo moj najstariji sin Vjeran, pa sam se ‘povukao u sjenu’ prokurista.
Ubrzo potom je i HEP Toplinarstvo pokrenulo projekt zamjene vrelovodne mreže s tri faze provedbe. Tada smo kao član zajednice ponuditelja dobili višegodišnji posao, priveden kraju tek prije nekoliko mjeseci. U jesen 2019. završili smo i projekt nove zgrade Područne škole Vidovec, a potkraj te godine i glavni projekt rekonstrukcije složene građevine PPS Galeković u Mraclinu. Obuhvaćen je pogon za proizvodnju peleta i energana električne snage 1,1 MW ložena drvnim otpacima.
Poslije devet godina ‘prokurizma’, u siječnju 2019. sam ponovno preuzeo vođenje tvrtke, s devet zaposlenih (‘kako bijaše i na početku’) i na tom sam mjestu ostao do 30. lipnja ove godine.
Konačno i definitivno sam dirigentsku palicu predao mladom kolegi Ivanu Vedrišu, mag. ing. nav.arch. Kolega je s nama od 2011. i uspješno se oprobao na mnogim projektima, a nakon dvogodišnjeg izleta u konkurentske vode, da vidi kako se iste stvari rade po drugim organizacijskim shemama, vratio nam se na 71. godišnjicu osnutka tvrtke, 1. travnja ove godine i potom se tri mjeseca pripremao za preuzimanje nove dužnosti. Sretno, Ivane!
I za kraj, ima li još nešto što biste htjeli spomenuti?
Svakako. Ovaj skraćeni prikaz jednog dijela hrvatske povijesti projektiranja završio bih parafraziranjem natpisa u apsidi pariškog Pantheona ‘Aux grandes hommes la patrie reconnaissante’ (koji parafraziran u pariškom kabareu ‘Moulin Rouge’ glasi: ‘Nepoznatim ženama koje su pronijele slavu Moulin Rougea’). Ja bih to rekao ovako: ‘Hvala ljudima koji su više od 70 godina u Mašinoprojekt ugrađivali svoj rad.’
Hvala časopisu EGE na ovoj izvanrednoj prilici, cijeli intervju možete pročitati na linku niže. http://www.em.com.hr/media/ege/casopis/2020/4/13.pdf